Predstavljanje knjige PUT - Moj život s Paramhansom Yoganandom

Duhovna autobiografija
J. Donald Walters

Put je fascinantna priča o potrazi jednog čovjeka za Istinom

Kroz prekrasnu priču o duhovnoj potrazi i osobnom razvoju J. Donalda Waltersa , poznatog i kao Swamija Kriyanande dobivamo uvid o djelovanju velikog duhovnog Učitelja Paramhanse Yoganande u Americi, kao i priču o nastanku duhovne zajednice Ananda .

J. Donald Walters (Swami Kriyananda) kazuje nam kako je kao mladić istraživao i kao lažna odbacivao mnoga obećanja koja nudi suvremeno društvo. Postupno je shvatio kako trajna sreća ne ovisi o vanjskom uspjehu, nego o produbljenju duhovne svjesnosti. Njegova ga potraga na koncu dovodi pred vrata jednog od duhovnih divova dvadesetog stoljeća, Paramhanse Yoganande (autora klasičnog remek djela Autobiografija jednog yogina).
Ono što slijedi duhovna je obuka pod Yoganandinim vodstvom. Yogananda mu je pokazao jasan put do ostvarenja duhovnih ideala prakticiranjem znanosti duboke yoga meditacije.

Filozofija yoge i način života živopisno su prikazani kroz priče i iskustva života pored samospoznatog učitelja. Cijeli taj opsežan i nimalo lak proces duhovne preobrazbe nadahnuo je, konačno, Donalda Waltersa na osnivanje duhovne zajednice Ananda i širom svijeta prisutne crkve, kako bi što bolje mogao s drugima dijeliti Yoganandine principe i učenja.

Put nam nudi vrelo praktične i inspirativne mudrosti.
Zaista, za one koji traže, ova knjiga ima preobražavajuću moć duhovnog klasika.

IZVADAK IZ PUTA

…Sada je dane provodio u idili božanskog mira. Nakon godina putovanja, duhovnih "kampanja", hrabrih suočenja s beskrajnim nizom izazova, mogao je konačno uživati u plodovima svoga rada. Izazovi s kojima se sada suočavao bili su više iz kraljevstva duhovnih misli.

Da bi podijelio tu idilu sa svojim odanim učenicima, 1938. godine sagradio je ondje malenu, prekrasnu crkvu. Nazvao ju je Hram zlatnog lotosa . Smješten nedaleko od glavne zgrade, hram je gledao na Pacifik. Tu je Učitelj vodio zajedničke meditacije, uz ocean koji ih je podsjećao na prostranstvo Duha, i dijelio sa sljedbenicima duboka nadahnuća koja su svakodnevno tekla njegovim perom. Hram zlatnog lotosa izazvao je veliko zanimanje javnosti. Posjetioci su ga katkad uspoređivali s Taj-Mahalom. Jednom je neka osoba rekla: "To je kao da vidiš raj prije no što umreš."

No Učiteljeva idila nije dugo trajala. U Europi je 1939. godine započeo drugi svjetski rat. Budući da je Yogananda bio posvećen potrebama cijelog čovječanstva, takve su razorne vibracije neizbježno utjecale na njegov miran rad. Godine 1942., nedugo nakon ulaska Amerike u rat, Hram zlatnog lotosa potonuo je u more. Njegovi su temelji bili potkopani erozijama tla uzrokovanim prodiranjem vode s ceste u blizini imanja. Gubitak te poznate građevine objavljen je na naslovnim stranicama mnogih novina širom zemlje. Međutim, Paramahansaji taj gubitak nije doživio kao tragediju, već kao znak Božje volje. Došlo je vrijeme da napravi idući korak u svojoj misiji.

Čini se da oni koji istinski vole Boga prolaze kroz uistinu velike kušnje. Možda i zato da bismo mi ostali iz njihova primjera naučili da se čak i nesreća, ako se s njom suočimo s potpunom božanskom vjerom, na kraju pretvara u blagoslov. Patnja nije ništa drugo do - takoreći tunel kroz planinu da bismo brže stigli do plodnih njiva s druge strane. Paramahansaji je tvrdio da će iz ruševina Hrama zlatnog lotosa nastati mnoga druga mjesta bogoštovlja. Njemu je taj gubitak značio da je došlo vrijeme da proširi svoje djelovanje te da se putem svoje organizacije, koja se dotad već čvrsto utemeljila, posveti služenju drugima.

U godinu i dva mjeseca od gubitka hrama u Encinitasu, bila su utemeljena dva nova mjesta bogoslužja. Prvi se hram nalazio u Hollywoodu, na Sunset Boulevardu 4860, a svečano je otvoren u kolovozu 1942. godine. Drugi je bio u San Diegu, na First Avenue 3072, posvećen u rujnu 1943. godine. Učitelj je u njima držao propovijedi naizmjence.

Takvo proširenje njegova javnog djelovanja privlačilo je u crkve sve više svjetovnih učenika, uz one koji su dolazili da kao redovnici žive u ahsramima Mt. Washingtona i Encinitasa. Tek je sada njegov stari san, kojega je često opisivao u svojim propovijedima i člancima, počeo poprimati konačan oblik.

Jedan od najvažnijih ciljeva njegova djelovanja bio je, prema njegovim riječima, "proširiti duh bratstva među svim ljudima i pomoći u osnivanju mnogih zajednica koje bi se same uzdržavale, u kojima bi se živjelo jednostavno i mislilo uzvišeno." Sada je veći dio svoje energije usmjerio ka ostvarenju upravo takve jedne "kolonije svjetskog bratstva", kako ju je nazvao.

Zadatak kojemu se posvetio bio je sličan onome koji ga je nadahnuo u odgajanju djece. "Okolina je jača od snage volje", znao bi reći. Okolina u kojoj dijete živi u velikoj mjeri utječe na njegovo mišljenje i ponašanje kao odrasle osobe. Jednako tako, okolina u kojoj živi odrastao čovjek može imati presudnu važnost u njegovu pokušaju da promijeni stare, neželjene navike. Paramahansaji je poticao ljude da, ako je ikako moguće, žive u skladnoj okolini. Samcima, koji su gajili duboku želju za Bogom, često je savjetovao redovnički život. Iako je učenicima sa svjetovnim obvezama preporučivao redovito sudjelovanje u radu centara i u crkvi Društva za samoostvarenje, bio je, nažalost, svjestan teškoća s kojima su se ti ljudi sretali. Ali, često najsuvremenija okolina, premda izvana skladna, nije pogodna i za duhovni razvoj.

Rješenje je našao u tome da se osigura mjesto na kojem bi svi bogoštovatelji, bez obzira na to jesu li samci ili imaju obitelj, mogli živjeti među božanskim utjecajima: mjesto gdje će obitelj, prijatelji, posao i okolina općenito pridonositi duhovnom razvoju - ukratko, duhovno selo ili "koloniju svjetskog bratstva". Ranih četrdesetih odlučio je osnovati jednu takvu zajednicu.

Za ostvarenje svog projekta izabrao je Encinitas. Ondje je počeo primati obitelji. Iz propovijedi u propovijed, koje je držao u crkvama, poticao je ljude na to da svoje meditativne napore usklade s jednostavnijim, slobodnijim načinom života duhovne zajednice.

Mnogobrojne Guruove zamisli mogle bi se smatrati smjernicama za budućnost, jer je njihovo oživotvorenje ovisilo o spremnosti društva kao cjeline, a ne samo o njegovoj pronicavosti i golemoj snazi volje. Društvo još nije bilo spremno za to. Tako, premda je maštao o osnivanju škole u kojoj bi se poučavalo umijeće življenja, i zapravo 1925. godine pokušao s takvom školom u Mt. Washingtonu, Amerika jednostavno još nije bila dovoljno razvijena da bi dopustila ispunjenje njegova sna.

No izgleda da je postojao dobar razlog za sve što je Učitelj poduzimao. Doista, nije li bolje da svoje zamisli izloži kao ideje vodilje za rad tijekom mnogih godina, ili čak mnogih naraštaja koji su dolazili, nego da sve podredi njihovu ostvarenju za svog života? Veliki se ljudi ne mogu nadati oživotvorenju svih nadahnuća svoga genija u tako kratkom razdoblju koje im je dodijeljeno na zemlji. No, koliko li je njihov naum jasniji njihovim sljedbenicima, ako sami mogu započeti nešto opipljivo, ma kako nepotpuno, umjesto da samo govore o tome. Takva je bila i Yoganandina "kako živjeti" škola u Mt. Washingtonu. Takvo je bilo i Sveučilište za yogu koje je tamo osnovao 1941. godine i koje je priznala država Kalifornija, da bi ga poslije dočekala ravnodušnost javnosti. Takva je bila i njegova "kolonija svjetskog bratstva" u Encinitasu.

Nije mogao dovršiti takav projekt tijekom svog života. Amerika jednostavno još nije bila za to spremna. Činjenica da je prestao raditi na ostvarenju te zamisli nije, naravno, značila da je promijenio svoje mišljenje o njenoj životnoj važnosti. Naprotiv, praktična demonstracija njegove zamisli trebala je nadahnuti druge da se prihvate ostvarenja plana kada to okolnosti budu omogućavale.

Godine 1946. godine objavljena je njegova najpoznatija knjiga, Autobiografija jednog yogina . Njenim pojavljivanjem započelo je posljednje poglavlje Učiteljeva života: upotpunjavanje glavnih literarnih radova i prava poplava novih učenika.

Ljeti 1948. godine doživio je najviše stanje ekstaze. Bog, u liku Kozmičke Božanske Majke, otkrio mu je tajne kozmičkog stvaranja. Bilo je to kao da ga je, uklonivši i te posljednje velove tajni, htio pripremiti za odlazak s pozornice ovoga materijalnog postojanja. "U početku sam ti slala i neke loše ljude", rekla mu je Božanska Majka u toku ekstaze, "da bih iskušala tvoju ljubav prema meni. Ali sada ti šaljem anđele. Onoga koji udari njih, ja ću udariti." I doista, u tom je razdoblju, otprilike od 1946. godine dalje, došla većina njegovih suđenih učenika. Može se pretpostaviti da je Bog želio da se Yoganandin život prijašnjih godina ističe više no što bi to bilo moguće da je svu svoju energiju usmjerio na osobno poučavanje mnoštva sljedbenika. Kao što se dogodilo i velikom Sri Ramakrishni, kojem je većina učenika došla tek zadnjih godina njegova života, sada je, u posljednjim poglavljima života Paramahanse Yoganande, pristizalo pravo mnoštvo predanih duša. Oni su pomogli da se njegov rad nastavi nakon njegova odlaska s ovoga svijeta.U tom je razdoblju priskrbio i nekoliko novih imanja: prebivalište u pustinji, Twenty-Nine Palms u Kaliforniji gdje se povlačio u osamljenost da bi radio na dovršavanju svojih knjiga; novu crkvu u Long Beachu u Kaliforniji i crkvu u Phoenixu u Arizoni te jezero i hram u Pacific Palisadesu u Kaliforniji. Tadašnje je crkveno imanje u Hollywoodu proširio predavaonicom i izvrsnim vegetarijanskim restoranom.

Jezero i hram u Pacific Palisadesu Učitelj je posvetio 1950. godine. Bio je to njegov posljednji i najljepši centar. Društvo za samoostvarenje Lake Shrine, kako ga je on nazvao, smjestilo se u prirodnoj udolini, okruženoj strmim padinama brežuljaka oko čarobna dragulja jezera. Centar se sastojao od crkve, otvorena hrama, kapelica za sve velike religije svijeta te prekrasnog cvijetnjaka. Tisuće posjetitelja svake godine uživa u ljepotama Lake Shrinea.

U posljednjim godinama svoga života Učitelj je sve više vremena provodio uređujući svoja djela. Jedan od najvažnijih zadataka koji mu je njegov guru dao bio je da dokaže bitnu podudarnost indijskih svetih spisa, pogotovu Bhagavad Gite , sa Starim i Novim zavjetom. U svom je pustinjskom prebivalištu u Twenty-Nine Palmsu napisao tumačenje Bhagavad Gite, Geneze (Knjiga Postanka) i Otkrivenja . Za učenja iz Otkrivenja rekao je da su "čista yoga". Već prije je dovršio potanka tumačenja četiriju evanđelja iz Biblije.

Bio je 7. ožujka 1952. godine kada je napustio svoje tijelo. Njegov je život bio nevjerojatno plodan. Do trenutka njegova svršetka, centri Društva za samoostvarenje cvjetali su širom svijeta. Yoganandinih je učenika bilo na desetke tisuća. Otvorio je Zapad indijskim učenjima kako to nikad prije nije uspjelo nijednom drugom učitelju. Prvi je put jedan veliki učitelj iz Indije proveo veći dio svog života na Zapadu. Zahvaljujući njegovim učenjima i sjajnom osobnom primjeru, zanimanje za indijska duhovna učenja zadnjih je desetljeća sve veće.

Sjedište tog razgranatog pokreta još je uvijek, kao i za Učiteljeva života, u Mt. Washingtonu. To je mjesto na kojemu je započeo moj život učenika.

Kjigu Put i Autobiografija jednog jogina možete naručiti na e-mail;

kriya.zagreb@anandakriyayoga.hr

ili na broj telefona : +385 95 904 63 37 – Snježana, a možete ju kupiti u

nekim knjžarama i trgovinama u Zagrebu (npr. Superknjižara, LILA , isl.)

Pročitajte on-line verziju autobiografije Swamija Kriyanade, Put, (na engleskom):